U svakodnevnom smo životu navikli funkcionirati malo „preko vlastitih granica“, potiskivati umor i emocije, no naše tijelo to pak pamti. Važno je znati kako naše tijelo ne razlikuje fizički stres od mentalnog, stoga za tijelo stres je stanje opasnosti neovisno o tome je li ta opasnost dolazi od naših misli, vanjskih okolnosti ili nečeg trećeg.
Upravo u ovom kontekstu fizička aktivnost postaje izrazito značajna, jer ona predstavlja snažan oblik komunikacije našeg tijela sa živčanim sustavom. Kontrolirano kretanje i disanje te svjesni napor su važni pri regulaciji žičanog sustava te tijelu se umjesto poruka opasnosti šalju poruke sigurnosti.
No, zbog čega tjelesna aktivnost djeluje na navedeni način?
Prije svega naš mozak se za informacije o sigurnosti oslanja na signale koje dobiva iz tijela, odnosno na disanje, pokret, mišićni tonus, srčani ritam te držanje tijela. Ritmičnim kretanjem zapravo stvaramo jedan predvidljiv obrazac, sinkroniziramo naš živčani sustav, te tijelu šaljemo signale kako naša okolina nije opasna, odnosno da je stabilna i bez prijetnje. Ovakav svjesni napor stvara sigurnu aktivaciju pri kojoj smo budni, svjesni, ali nismo preplavljeni. Dakle, navedeno doživljavamo kao smirenost i jasnoću.
Osim toga, važno je naglasiti kako tjelesna aktivnost potiče regulaciju serotonina, neurotransmitera koji je povezan s emocionalnom stabilnošću, osjećajem zadovoljstva i unutarnje ravnoteže. Redovito kretanje može doprinijeti smanjenju osjećaja tjeskobe i poboljšanju općeg raspoloženja.
Uz serotonin potrebno je naglasiti kako tjelesna aktivnost utječe i na dopamin, neurotransmiter motivacije, usmjerenosti i nagrade. Tijekom treninga se aktivira dopaminergički sustav nagrade, te naš um trening registrira kao uspješno suočavanje s izazovom. Za razliku od dopamina koji se otpušta „scrollanjem“ ili šećerom, tjelesnom aktivnošću se do dopamina dolazi postupno, te je povezan s uloženim trudom što rezultira stabilnijim osjećajem zadovoljstva te se uspostavlja osjećaj osobne učinkovitosti.
Naravno, ne možemo govoriti o stresu a da ne spomenemo i kortizol, odnosno hormon stresa. Sam po sebi kortizol nije „loš“ no, problem nastaje kada je kortizol kronično povišen što je čest slučaj kod: dugotrajnog psihičkog stresa, emocionalnog pritiska, osjećaja bespomoćnosti i nedostatka odmora; odnosno kada tijelo ostaje u stanju stalne pripravnosti, bez jasnog “pražnjenja”. Umjerena tjelesna aktivnost s vremenom dovodi do bolje regulacije stresa, odnosno kroz vrijeme, redoviti trening: smanjuje početnu razinu kortizola, čini tijelo otpornijim na stresne podražaje te skraćuje vrijeme potrebno za povratak u ravnotežu nakon stresa. Drugim riječima: ne uklanja stres iz života, ali mijenja način na koji tijelo na njega reagira.
Na kraju važno je spomenuti kako jedan od važnih psiholoških učinaka treninga je osjećaj osobnog postignuća. Čak i kada trening nije “savršen”, sama činjenica da je osoba odvojila vrijeme za sebe jača njen osjećaj osobne vrijednosti, povjerenje u vlastite sposobnosti te vraća doživljaj kontrole nad vlastitim životom. Upravo zbog navedenog je posebno važno prepoznati trening kao oblik brige o sebi, a ne kao kaznu ili obavezu. Kretanje tada postaje čin samopoštovanja, a ne pritiska.
